Namjerno ostavljeni mehanizam u sistemu koji omogućava zaobilaženje sigurnosnih zaštita, bilo kroz logičke funkcije, skriveni pristup ili kompromitaciju kriptografskog mehanizma. U računarskim sistemima to su najčešće:
- skriveni administratorski pristupi
- posebne lozinke ili ključevi
- namjerno oslabljena kriptografija
- skriveni mehanizmi za zaobilaženje autentikacije
Postojanje backdoora se često opravdava pojmovima poput “zakonskog pristupa”, “nacionalne sigurnosti” ili borbe protiv ilegalne aktivnosti korisnika aplikacije ili platforme. Glavni problem je što takvi mehanizmi podrazumijevaju da treća strana ima privilegovan pristup sistemu ili podacima.
Backdoor doslovno znači stražnja vrata. Pretpostavimo da stanujete kao podstanar u kući u kojoj je vlasnik napravio tajna vrata za ulazak i podijelio tu informaciju s prijateljima koje on smatra povjerljivim. Iako imate ključ i redovno zaključavate kuću, vlasnik i njegovi prijatelji mogu kad god žele ući i pristupiti vašim privatnim stvarima. Dodatni problem je što svako ko slučajno ili namjerno otkrije ta vrata, također može ući bez vašeg znanja i pristanka. Teško je zamisliti da bi neko pristao da živi u takvoj kući. Upravo zbog toga se backdoor u digitalnim sistemima smatra ozbiljnim sigurnosnim problemom, bez obzira na to s kojim namjerama je ugrađen.
Važno je razumjeti da backdoor ne može biti ograničen isključivo na “legitimnu” upotrebu. Svaki namjerno ugrađen mehanizam za zaobilaženje zaštite predstavlja sistemsku ranjivost koja može biti zloupotrijebljena od strane napadača, kompromitovati privatnost i sigurnost svih korisnika, i one koji djeluju potpuno legalno.
Potpuno pogrešno shvatanje je da je moguće ostaviti backdoor samo za “dobre”. Ne postoji tehnički način da se napravi backdoor koji mogu koristiti samo “dobri momci”. Ako postoji pristup koji zaobilazi zaštitu, on predstavlja slabost sistema bez obzira na namjenu.